Zastupnici smo proizvođača SIEMENS i Olympia Electronics, a ugrađujemo i održavamo i opremu drugih proizvođača (BOSCH, Fittich, Global Fire Equipment, Labor Strauss, Notifier, Bentel i ostali). Zakonska periodika za ispitivanje sistema za dojavu požara je 12 mjeseci. Preporučujemo zamjenu akumulatorskih baterija u centralama za dojavu požara na svakih 24 mjeseca, radi zadržavanja pouzdanog rada sistema i prevencije oštećenja uređaja.
Na narednim linkovima možete pronaći kataloge opreme:
Sistemi za dojavu požara (vatrodojava)
Uloga sistema za dojavu požara – vatrodojavnog sistema – je efikasna i pravovremena detekcija u svrhu gašenja požara u početnoj fazi. Elementi sistema za dojavu požara su centralni kontrolni uređaj – centrala za dojavu požara, javljači požara, sirene za evakuaciju i ostale izvršne funkcije sistema (kao što su ulazno-izlazni moduli, sistemi za gašenje požara).
Sistemi za dojavu požara dijele se u dvije grupe, a to su:
- Konvencionalni sistemi za dojavu požara
- Adresabilni sistemi za dojavu požara
Osnovne karakteristike navedenih sistema su sljedeće:
| Lociranje požara | Jednostavnost održavanja | Pouzdanost | Cijena sistema | Modularnost i proširivost | |
| Konvencionalni sistemi | Požar se može locirati unutar konvencionalne zone od maksimalno 32 javljača | Sistem koristi analogni električni signal, može ga održavati manje kvalifikovano osoblje, teško lociranje kvara | Pravilno održavan sistem je pouzdan, ali nema komunikaciju sa javljačima osim mjerenja električnih veličina. | Niska | Sistemi nisu modularni niti proširivi, centrale se ne mogu umrežavati niti koristiti nadzorni softver |
| Adresabilni sistemi | Požar se može tačno locirati prema tekstualnom opisu na centrali | Sistem zahtijeva visokokvalifikovano osoblje za održavanje, posebne softvere od proizvođača, ali je defektaža jednostavna i brza. | Maksimalna. Nadzor elemenata na grešku, nadzor linije na grešku, mjerenje električnih veličina | Visoka | Sistemi su u potpunosti modularni, može se povezati i do 126 centrala u integrisani sistem, te vršiti nadzor sa jedne softverske stanice |
U posljednjih 20 godina ostvaren je veliki napredak na polju adresabilnih sistema za dojavu požara, tako da osim cijene, konvencionalni sistem za dojavu nema drugih značajnih prednosti.
Javljači požara
Javljači požara se dijele prema mehanizmu detekcije i detektorskim elementima.
Najčešće su 3 vrste javljača požara:
- Detektori dima
- Detektori toplote
- Detektori plamena.
Osim navedenih, postoje i kombinovani optičko-termički javljači požara, kao i nova generacija javljača koja simultano vrši i detekciju koncentracije CO gasa (npr. Siemens ASA Neural detektor)
Detektori dima (optički detektori)
Najjednostavnija izvedba optičkog detektora ima unutar kućišta infracrvenu diodu i infracrveni prijemnik. Signal sa infracrvenog prijemnika se digitalno obrađuje, te u slučaju promjene stanja u komori, centralnom uređaju za dojavu šalje signal predalarma, alarma ili greške.
Šematski prikaz principa detekcija optičkog javljača požara
Za referentnu tačku signala uzima se refleksija signala od dno komore, te u slučaju zaprljanja komore može doći do lažnih alarma. U ovom slučaju potrebno je čišćenje komore javljača požara ili zamjena javljača novim.
Savremeni javljači požara mogu imati i dva para emiter-detektor sa različitim talasnim dužinama svjetlosti radi veće pouzdanosti detekcije (UV i IC spektar).
Druga vrsta detektora dima je linearni IC detektor – detektorska barijera.
Ovaj uređaj se koristi kao pouzdan način detekcije u slučajevima kada je potrebna pouzdana detekija u objektima velike visine i/ili dužine, jer pokrivaju rastojanja do 100 metara.
Funkcionišu na istom principu kao i klasični optički detektori sa komorom, osim što se zrak odbija od reflektor na drugoj lokaciji, a detektorski zrak visoko fokusiran i modulisan. U slučaju prolaska dima kroz zrak prijemnik detektuje promjenu intenziteta i modulacije IC zraka, analizira signal i prosljeđuje ga centralnom uređaju za dojavu požara. Ovakvi sistemi su u manjim prostorima skuplji od klasičnih detektora, ali su otporniji na prašinu i lažne dojave, te daleko lakši za montažu jer zahtijevaju dovođenje kablaže samo do lokacije primopredajnika (kod većine proizvođača).
Princip rada IC detektorske barijere
Detektori toplote (termički detektori)
Ova vrsta detektora može se podijeliti na dvije osnovne grupe – statički i detektori brzine rasta temeprature. Statički detektori imaju podešen temperaturni prag nakog koga javljaju alarm. Najčešće je to temperatura od 68 stepeni celzijusa, ali se proizvode i za više temperature zavisno od oblasti primjene. Detektori brzine rasta temperature (eng. Rate of rise) detektuju koliko brzo temperatura raste te u skladu s tim daju signal požara.
Siemens HI110 termički detektor
Posebna podvrsta statičkih termičkih detektora su linearni detektorski kablovi (npr. Protectorwire) kod koji u slučaju prelaska temperature detekcije uzrokuju kratak spoj u samom detektoru (ili prekid fiber optik linije) te na osnovu toga dojavuljuju požar. Imaju nešto sporiju detekciju, što pogoduje određenim primjenama. Najčešće se postavljaju na tunele, bunkere uglja, silose, kablovske prostore, konvejere i slično. Mogu se koristiti u vlažnim prostorima gdje nije moguća primjena termičkih detektora ili je neopravdano skupa (IP65 detektori).
Primjer protectorwire kabla za velike distance sa fiber optik tehnologijom
Detektori plamena
Kao što im naziv kaže, detektuju pojavu otvorenog plamena ili varničenja. Sastoje se od senzora IC spektra, te digitalne komponente za obradu signala. Izvedbe za vanjsku primjenu imaju i dodatni UV senzor za eliminaciju lažnih dojava usljed sunčevog zračenja. Imaju veliku pouzdanost i površinu detekcije i visoku cijenu. Koriste se u posebnim uslovima gdje postoji mogućnost pojave otvorenog plamena bez dima ili na otvorenim prostorima, kao što su naftna i hemijska industrija, naftni terminali, vojne instalacije i slično.
Siemens DF1192 infracrveni detektor plamena
Centralni uređaji za detekciju požara – centrale
Centrale za dojavu požara se prema vrsti sistema dijele na konvencionalne i adresabilne centrale. Konvencionalne centrale imaju najčešće do 12 zona detekcije u koje se maksimalno spaja do 32 javljača (ograničeno saBAS EN54 standardom i lokalnom zakonskom regulativom)
Adresabilne centrale za dojavu požara omogućavaju povezivanje 126 ili 252 elementa po adresabilnoj petlji, a proizvode se sa do 64 petlje po centrali, a do 32 centrale u mreži (SIEMENS), što znači da je broj elemenata koje se mogu spojiti na centrale ovog tipa gotovo neograničen u praksi. Ovaj tip sistema vrši konstantan nadzor i komunikaciju sa svim elementima na petlji, kao i nadzor sopstvenih komponenti (napajanje, ulazi-izlazi, moduli sa petljama, procesor). Petlja se nadzire na kratak spoj i prekid, a u slučaju prekida kablaže na nekoj tački kvar se izoluje sa 2 najbliža javljača i cjelokupan sistem nastavlja sa radom. U slučaju prekida kablaže ili kratkog spoja u dvije odvojene tačke, van funkcije je samo dio između te dvije tačke, a ostatak sistema je i dalje funkcionalan. Ovo čini najveću razliku u pouzdanosti adresabilnih i konvencionalnih sistema, jer kod drugih javljači nakog tačke prekida kabla ne funkcionišu, a u slučaju kratkog spoja cijela zona javljača je van funkcije.
SIEMENS FC722 adresabilna centrala za dojavu požara
Global Fire Equipment Orion konvencionalna centrala za dojavu požara